Nepozvani gost

Neven Škrgatič

Ljeto je bilo skoro gotovo. Dan je bio izuzetno vruć i Mark je pomislio kako je ovo posljednji put da uživa u naletu hladnog povjetarca. Uskoro će ga zamrziti, u to je bio siguran. Vremenska prognoza je najavila kišu i zahlađenje već od sutra i tada će bilo kakav vjetar postati neželjena gnjavaža.

Dočekao je podne tog 19.9. u baru na obali, gledajući na gotovo opustjelu plažu. Nije imao trunke pojma kako dočekati početak 10. mjeseca na ovom mjestu u praznom kampu, okružen vjetrom, kišom i sumnjivim zvukovima životinja iz obližnje šume. Odlučio je da mora smanjiti s alkoholom. Na njegovu sreću (ili nesreću), to i nije bila teška odluka jer su se sve trgovine u krugu 5 milja zatvarale za 3 dana. On sam ipak nije toliko pio, niti je mogao toliko popiti da bi se vlasnicima ijednog od tih dućana isplatilo držati trgovinu otvorenom samo zbog njega. Ionako su se riješili većine zaliha prodavši ih gradu za ribarsku feštu otrcanog i predvidljivog imena “Pozdrav ljetu”.

Bilo je očito da se sprema velika promjena vremena. Oblaci su se približavali i načas je pomislio kako se sudaraju kaotično i neurotično, bez reda i smisla. Nevoljko je platio račun i mahnuo konobaru koji je u mislima već bio negdje drugdje.
Vratio se do kampa zbog dolaska novih gostiju, vjerojatno posljednjih ove sezone. Bio je više nego iznenađen ugledavši ih. Pogotovo vidjevši nju. Djelovali su zadovoljni, puni energije i još više puni sebe. Ona je bila prilično visoka, tijela fitness fanatika. Mark je procijenio da je u kasnim dvadesetima, eventualno ranim tridesetima. Haljina joj je bila prilično duga, ali nije ni trebao vidjeti više od toga da bi shvatio da ima vrhunske noge.

Predstavio se i ispružio desnu ruku za hand-shake, neuspješno pokušavajući uspostaviti kontakt očima. Pogledala je u ruku, stisnula je formalno, bez i najmanje naznake osmijeha. Marku se to nije svidjelo, ali nije rekao ništa. Okrenuo se prema njenom mužu i klimnuo glavom.

Njezin muž je bio nekoliko godina stariji, snažan i visok skoro 2 metra. Bio je nasmiješen, ali zbog toga nije izgledao ništa manje opasan. Mark mu je predao ključeve i vratio se u svoju montažnu kućicu.

Mark nije mogao prestati misliti na nju. To što u svih 5 mjeseci u kampu nije nijednom poševio isto nije nimalo pomagalo. Nikad se nije namjeravao vratiti na ovo mjesto i na ovaj posao kada sezona konačno završi. Odsada će ga zaobilaziti u krugu 50 km.

“Krajnje je vrijeme da se malo zabavim,” pomislio je zlokobno se smiješeći. Sjetio se stasa i čiste brutalne snage muža od predmeta svoje želje i naglo se lecnuo. Zabrinut, ali ne posve obeshrabren gotovo je zaboravio na ručak koji je spremao. Pio je mlaku kokošju juhu iz šalice i polako ustao iz stolca. Upalio je radio te našao stanicu s komornom glazbom. Takva muzika ga je uvijek činila mirnim. Krenuo je prema prozoru i pogledao prema njihovoj kućici. Zastori su bili posve navučeni, ne dozvoljavajući ni zraci sunca da se provuče.

“Sigurno se jebu,” pomislio je sa mješavinom uzbuđenja, zavisti i ogorčenja. Nekim ljudima sve stigne na pladnju, bez muke i truda, kontemplirao je gorko. Izvadio je bocu pive iz frižidera i iskapio je do pola u jednom dugom, gladnom gutljaju. Na radiju je svirao jedan od bezbrojnih Nocturna od Chopina kada je Mark ugasio radio. Pogledao je još jednom prema kućici novih gostiju i krenuo prema gradu.

Vjetar je u 5 popodne bio prilično zamjetan, a do 6.30 se više nije mogao ignorirati. Miris pečene ribe ga je podsjetio na početak ljeta kada je tek došao ovdje. Tada mu se mjesto činilo mirnim, pitomim i ugodnim za život. Nakon nekoliko stotina arogantnih i nezahvalnih gostiju promijenio je mišljenje. Naručio je novo pivo i pio ga polagano, gotovo lijeno. Potjerao je pivo niz grlo duplom rakijom i stresao se na njen intenzivan i gorak okus.

Nakon otkaza u banci zbog prečestog dolaska na posao pijan ovo mu se učinilo idealnim prilikom da krene iznova, na mjestu gdje ga nitko neće moći kontrolirati. Ili, barem ne u tolikoj mjeri kontrolirati. Toplina rakije mu se širila tijelom i konačno se počeo osjećati bolje. U tom trenu je prošao mladi par iz kampa kraj njega. Ona ga je vidjela, ali je ignoriranje u njenim očima bilo očito. Krajičkom oka je primijetio kako ga muž pogledava, a kada je začuo njen visokofrekventni hihot bio je siguran da je usmjeren protiv njega.

“Takva uvreda se ne može sprati čak ni s novom duplom rakijom,” pomislio je gnjevno. Gledao je u more u stanju polutransa, osjećajući se kao da lebdi. U jednom trenu mu je kroz glavu prošlo svih pet mjeseci u kampu i stresao se cijelim tijelom od osjećaja izgubljenog, nepovrativog vremena.

“Ona će mi platiti ovu bahatost,” pomislio je i oporo se nasmiješio. Odmah se osjećao bolje. “Sada će i riba puno bolje pasati,” široko se osmjehnuo. “Ionako će mi trebati puno energije večeras.” Sada se već glasno smijao, osjećajući spokoj koji dugo nije osjetio.

Došavši navečer nazad u kamp, osjećao se smireno i 10 godina mlađe. Otvorio je još jedno pivo i čekao. Stari zidni sat je lijeno kucao, stvarajući muziku u harmoniji s bubnjanjem kiše po prozoru. Tapkao je prstima po stolu u ritmu, uzimajući sve veće i duže gutljaje. Bio je miran. Bio je čovjek s misijom.

Sat je otkucao 10 puta i Mark je postao lagano nervozan i anksiozan. Oluja je postajala sve gore, a muž se i dalje nije nijednom maknuo iz kućice. Jasno je znao koliko je muž ogroman, ali više ga nije bilo briga za to. Vrata su se kod njih odjednom otvorila i gotovo ga je zabljesnula jarka svjetlost. Kada je dvometraš konačno izašao, Mark nije gubio ni sekunde.

Otrčao je prema kućici nošen bijesom, čežnjom i popijenim pivama. Odgurnuo je odškrinuta vrata. “Arogantna ženska ih nije ni zatvorila, očekuje ga da se brzo vrati,” maglovito je zaključio. Odbacio je tu pomisao i ušao u spavaću sobu. Oprez je kao pojam sasvim izbljedio iz njegova sistema.

Kada ga je ugledala, duboko je udahnula. Njeno tijelo se naglo trznulo, a oči ispunile terorom. Svidio mu se strah u njenim očima. Da je mogao, uživao bi u tome satima, ali nije bilo vremena. Bez ijedne riječi gurnuo ju je u zid i rastrgao haljinu.

“Gubi se od mene,” vrisnula je odgurnuvši ga. Nije ništa rekao na to. Riječi ionako više nisu bile važne. Pritisnuo ju je još čvršće, primječujući kako joj se disanje mijenja. Probala ga je udariti koljenom, ali je on to lakoćom blokirao. Čvrsto ju je držao uza zid i naglo ušao u nju. Njen je otpor slabio i vriskovi su se transformirali u zvukove zadovoljstva. Šapnula je nešto što nije mogao razumjeti. Nastavljali su sve žešće, a Mark je zaboravio na sve oko sebe, uključujući i oprez.

Uz nagli tresak vrata muž je ušao i uhvatio Marka za rame. Naglo i s lakoćom ga je odbacio u zrak, kao krpenog lutka. Mark je sletio na pod, napola nesvjestan što se događa. Prekrio je lice rukama, ali muž ga je nastavio tući. Udarao ga je nogama posvuda po tijelu. Mark je osjećao kako lagano gubi svijest.

U jednom trenu muž je stao, pogleda uprtog negdje iznad Markove glave. U očima je bila nevjerica, a uskoro i praznina. To je trajalo samo 2 ili 3 sekunde, ali Marku se činilo da su prošli sati prije nego je muževo beživotno tijelo palo na tepih samo metar od Markove glave. Ležao je mrtav ispružen u cijeloj svojoj dužini. U leđima mu je sjajio masivni kuhinjski nož. Nož se bljeskao i reflektirao munje s neba. Mark je pogledao mladu ženu.

Odsutno je brisala ruke. Pogledala je Marka, pomogla mu da ustane i sa sjajem u oku ugasila svijetlo.

Advertisements

Oddajte komentar

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

Komentirate prijavljeni s svojim WordPress.com računom. Odjava / Spremeni )

Twitter picture

Komentirate prijavljeni s svojim Twitter računom. Odjava / Spremeni )

Facebook photo

Komentirate prijavljeni s svojim Facebook računom. Odjava / Spremeni )

Google+ photo

Komentirate prijavljeni s svojim Google+ računom. Odjava / Spremeni )

Connecting to %s