Robert Perišić

Brat mi je našao taj poslić. On se hvalio da je dobar s tim redateljem, Ervinom. Mislim, nije taj snimao samo reklame, snimio i jedan film, po tome je bio kao poznat. Mislim, malo je ljudi gledalo taj njegov film i, kako da kažem, nije bio poznat baš striktno po tome, niti je dobio neke nagrade, ali ja sam ipak znala za njega iz ženskih časopisa jer je bio zgodan i njega se pratilo tamo; ono, znala sam s kim je sve hodao. Sad je bio s jednom televizijskom voditeljicom koju se također pratilo u magazinima. Bili su prilično hit par.
Za njega bi uvijek napisali – filmski redatelj, filmaš, a ne redatelj reklama.
I moj brat, kako je znao da ja to sve pratim, i kazalište i domaći film, čemu se on uvijek čudio, kao i drugi u kvartu, pitao me jednom: “Kakav je film od onog režisera, Ervina, znaš na kojeg mislim?”
Činilo se da mu ne zna ni prezime.
“Onako. Malo zbrkan, ali kao moderan. Otkud ti on?”
“Pa…. ja sam okej s njim.”
“Ma daj. Jesi siguran da je to taj?”
“Ma kažem ti, jebote. Pa nisam ja neka pička koja bi to izmišljala”, skoro da je planuo.
“Okej, okej”, rekla sam. Malo sam ga podbadala: “Pa ajde me ubaci negdje. Mislim, ako si dobar s njim. Ono, da budem asistent nečega.”
On me pogleda pa reče: “A jel? A čega, molim te? Šta ti znaš radit?”
“Pa ono, kostimografija, recimo.”
“Misliš, ako se blesavo oblačiš da bi mogla to bit?”
“Pa mogla bi.”

I stvarno, ovo je već treća reklama u kojoj sam asistent nečega.
Kao asistent kostimografa, ali i svega drugoga.
Ovih dana i vozim stare glumce jer snimamo reklamu s njima. A vozim ih s autom od djeda. Mislim, taj auto je u zadnje vrijeme non-stop kod mene, a djed me zove kad ga treba negdje voziti, jer već i on kuži da je dekoncentriran. Sad smo u toj šemi, ja imam njegova auto i tako… Ispada da non-stop razvozim starce po gradu.

Snimamo reklamu za osiguravateljsku kuću koja velikim koracima ulazi u naše tržište. Mislim, već je ušla, svi su čuli za njih, ali treba još.
Očito imaju neku novu ponudu za penzionere jer su uzeli stare glumce. Ili je možda u pitanju neka fora? Vidjela sam nedavno reklamu za super brzi internet gdje su također glumili starci i bilo je to humoristično. Kao, gle, i njima treba internet. Bili su odjeveni pomalo pankerski u toj reklami, no naši su glumci ipak normalno odjeveni, dosta fino, kao da imaju novaca, pa možda to nije humor.
Ili ipak jest?
Ne znam, nemam pojma koji će tekst ići u ofu, meni to ne govore, a nije čak ni da me toliko zanima. Imam dojam da su stare glumce dobili jeftino – kao i mene naravno – jer je Ruža Pogorski, stara kazališna glumica, preda mnom komentirala dvije menadžerice iz te firme koje se bez razloga motaju po setu.
Ruža mi kaže: Jebate, za ovu siću što daju, još se s njima moram i ljubakat… A, gle, Ervina! Vidiš ti tu frendli spiku, tu naklonost, to razumijevanje svega. Mislim, ja volim kad su ljudi tolerantni. Ali nije to to. On jednostavno laže. A tako je mlad, jebate.
Bilo mi malo čudno čuti je kako psuje, pamtim je iz kazališta, iz neke klasike. Nije ona bila puno po televiziji, nije bila taj tip, ali u kazalištu je bila top.
Nije joj uopće dobro. Nedavno je pala, natukla kuk i razbila zub, jedinicu, meni je čudno što je uopće došla u tom stanju, a i ovaj Ervin je malo zinuo kad ju je takvu vidio. Valjda je bilo kasno da je mijenja, ili je bio milostiv, jer očito joj treba lova. A ovaj stari majmun, Leo Maron, nekadašnji Brando te generacije, on se pravi da to ne vidi, ili stvarno ne vidi da je Ruži pukao zub, i par puta joj nakon scene veli: “Pa kaj ti frfljaš?”
Mislim, majmun, ali posebne vrste… Luđak, baš, ono, ti uopće ne znaš što on sve može reći. Ima, mislim, preko sedam banki, i on se praktički meni upucavao dok sam ga vozila. Mica, ovo, mica, ono, kakav je život, sere li ga sere, ali nije ljiga-ljiga, nego neki koji kao zna da je ljiga i već to amortizira ludorijama kao ono kad je na svakom križanju vikao “Paziii!” i onda u smijeh… I stvarno izgleda nevjerojatno za te godine, totalno fit, stari luđak, ali ipak me nervira kako Ružu pegla – Pa kaj ti frfljaš? Pa daj se ispravi, ti si mlađa od mene, ne?
Nisi?
Ma daj?
Pa ti si mlađa!
Možda stvarno izravnava nešto s njom, čak to pomisliš – da je bilo nešto nekad, da ga je nekad otkantala pa joj vraća. A možda i nije bilo ništa posebno, jer kad malo pogledaš, tako on sa svima. Ove dvije direktorice ga obožavaju, a on samo što ih ne uhvati za dupe, cerekaju se s njim, a on im u biti svašta govori, čak i tu osiguravateljsku kuću vrijeđa i sve, a one se cerekaju. Ono, ne znaš je li tip okej ili je užas; i jedno i drugo.

E sad, snima se: oni kao hodaju, tu se snimaju njihove noge, nesigurni starački koračići, naročito njezini su nesigurni, i onda su točno pred vratima te slavne osiguravateljske kuće, gdje Maron kaže Ruži: “Još jedan korak pa smo na sigurnom.” A ona ga gleda puna povjerenja.
Glas mu je prvi put ispao malo hrapav.
Ponavljali su drugi put tu njegovu rečenicu i njezin pogled povjerenja.
Ovaj put je rekao čistim glasom, možda malo preizražajno, kao da govori Shakespearea, ali valjda je to ispalo točno kako treba biti u reklami za osiguranje jer je Ervin dvaput kimnuo.

I onda Maron – padne.
Nemoguće da je to u scenariju, pomislih.
Ne, to nije bilo u scenariju, vidjela sam po Ervinu koji je zurio otvorenih usta.
Frka.
Okupili su se oko njega na podu.
Hitna je došla brzo, bili smo, srećom, nedaleko od bolnice. Otišli su s njim.
Ja sam pokušavala prevrtjeti film unatrag dok se zvuk sirene udaljavao.
Jesu li Ervin i Maron odnekud došli zajedno prije snimanja scene? Jesam li to vidjela?
Nešto grozno mi je palo na pamet. Groznije od toga da Maron umre. Ima još groznije. Da, kad bi to imalo neke veze sa mnom, onda bi to bilo još groznije.

Jer – kako je moj brat, koji je gledao samo akcione filmove, znao Ervina?
To mi se razjasnilo zbog njegove lijenosti. Kad smo bili radili prvu reklamu, brat je došao sa mnom, mislim, okej je on, došao je sa mnom, ustao se, da me upozna s Ervinom. A onda mi je idući put to uvalio. Mali, mali paketić.
Što je unutra?, pitala sam tada.
A što misliš?
Ma daj! Ti dilaš?!
Gle, to je samo za njega, frendovski. Jer znam ljude koji imaju, a on ih ne zna.
Neću ja ništa nositi.
Gle nje. Njemu to pomaže u koncentraciji.
Aha.
Izoštri ga, kaže. Baš tako kaže, izoštri.
Nosi mu ti to.
Ne mogu, ne stignem.
Ne da se tebi ustajati.
Pa fakat rano počinju… Ej, sredio ti posao, a teško ti ponijeti. Pa nije neki teret, bogamu.
Nije teret, nego…
Ej, on će dost popizdit ako ne doneseš, a ja ne mogu stići ujutro, fakat. Pa, jebote, tko će tebe u 8 ujutro gledati dok se voziš do tamo? Samo mu daj. Voziš to deset minuta, jebote. U čemu je problem?

Pokušavala sam prevrtjeti film unatrag.
Ma, da, došli su zajedno odnekud sa strane Ervin i Maron prije scene.
Je li on dopustio Maronu da se također izoštri? Stari je izgledao fit, ali…
Da, stari luđak bi sigurno probao. Osim toga, možda se on drogirao i prije trideset godina… Možda je kužio sve to, možda je jedan gram bio za njega… Samo mi tako mozak radi, pa opet vrtim film unatrag, i više ne znam jesam li sigurna da su zajedno došli sa strane. Nisam 100%, nisam svjesno pratila, tko je znao da će to biti važno… Možda iz straha… umišljam…

Dok smo raspremali set, prišla sam Ervinu.
“Jel ti znaš što mu je? Mislim… ovaj… je li znaš što mu je bilo?”
On me pogleda kao da mi više nikad u životu ne bi trebalo pasti na pamet da ga to upitam.
Reče: “Nemam jebenog pojma!” Uzdahnuo je, i procijedio kroz zube: “I nemoj mi tu šaptati. Odmakni se.”

Gledala sam ga. Je li normalno da ga je to pitanje iznerviralo?

Možda.

Odmaknula sam se i stajala smeteno sa strane.
Ervin me još jednim bljeskom pogleda kao da kaže: miči se, čovječe, što si tu zinula…
Glupa sam, pomislih. Moram raditi nešto, ne biti uočljiva, nestati odavde da me nitko ne zapamti – što mi je, sve dosad, prilično uspijevalo. Maron me zvao Mica, Ruža me zvala Mala… Zna li tu itko kako se zovem?

Čula sam kako jedna menadžerica govori drugoj: “Ako umre, ne možemo imati tu reklamu.”
Ova druga joj veli: “Ali kako, pa platili smo.”
Malo su već slabije pazile je li ih se čuje.
“Jebote, ne možemo imati reklamu za sigurnost s tipom koji je umro, na snimanju. Bolje da čekamo da se sve zaboravi.”
“Misliš?”, rekla je, tronuto, ova koja je valjda više radila na tome.

Vozila sam poslije kući Ružu Pogorski.
Ja sam šutjela, u svojim mislima, poput: je li takvim starim likova rade obdukciju?
Što ako mu se vide zrnca koke u nosnicama?
Hoće li ovaj Ervin reći da sam mu to ja donijela? Ne, ne pomislih, neće. Pa neće on sebe umiješati. Ali, ako baš bude morao… On će možda natuknuti kako sam se ja družila s Maronom. Da sam ga vozila, da me zvao Mica… Ali, u pičku materinu, ne mora im on ništa natuknuti. Pa ja sam Marona jutros nazvala da siđe ispred zgrade, moj poziv mu je vjerojatno zadnji.
Hoću li ja reći da mi je to dao brat? Pa ne mogu to reći.
Ali ako bi čačkali oko mene, to bi vjerojatno i sami shvatili. Sumnjam da je moj lijeni brat jako oprezan.

Stala sam Ruži Pogorski kod njenog stana, onda sam i ja izašla da joj pomognem da izađe iz Tvinga, pa je otpratila u zagradu, do lifta.
Tu me pogledala i rekla: “Hoćeš gore?”
To su mi obično govorili frajeri.
Rekoh: “Na piće?”
Ona reče: “Ej! Ne govori mi vi.”
Malo sam ustuknula. Neka ukočenost nakon svega.
“Ej”, reče ona, “Ej? Dan je baš za napiti se, zar ne?” I nasmije se tome, onako bez pola zuba, prvi put danas.

Kad smo ušli u stan vidjela sam da ima mačića. Njemu se, za razliku od prije, smiješila sa stvarnim veseljem. Sjela je i stavila ga u krilo. Reče kako ga je našla prije nekoliko dana, na prometnoj cesti, dok je razmišljala o tome kako se ne isplati živjeti. Reče kako ga uopće nije planirala uzeti, ali joj naprosto nije dao izbora, tamo na rubu prometne ceste.
Nije bilo jebenog izbora, rekla je.
Gledala sam je, nju i mačića, sivo-bijelog, koji je, čini se, uživao u njezinom krilu, i kao da mi je dolazio dah.
Kao da se malo razvedrilo. Mislim, realno, dan i jest bio sunčan.