Poljubac života

Andrea Žigić Dolenec

ONA
„I’m gonna find someone to make me feel the way I should“ – pjevala je Devil Doll dok je Suzuki grabio noć i cestu. Osjećala je umor u glavi i u mišićima. Bila joj je zamorna sva ta usiljeno-ležerna, poslovno-intimna i dosadno-ljigava atmosfera, koju je napustila, umjesto da joj se samo prepustila bez razmišljanja. Prezentacija i dogovori bili su dugi, i sve što je u ovom trenutku željela, bio je vlastiti krevet. Do njega je dijelilo još stotinjak kilometara.

ON
Howlin’ Wolf je zavijao u vučjem kraju, a on je sjedio zavaljen u MAN-ovom zračnom sjedalu. Put mu je bio poznat. Znao je da iza ovog zavoja dolazi odmorište na kojem je riješio onu malu stopisticu. Bila je šesta i bilo je puno lakše nego je mislio da će biti. Spremno je, pomalo koketno, ušla u kabinu. Bilo je ljeto, kao i sad, i ona je imala kratku haljinu. Bila je punija, s velikim sisama – seoska cura, izazovno podignutih jagodica. Vozio je nekih tridesetak kilometara, stao i izašao. Ona je mislila da nešto nije u redu s kamionom – iskočila je iz kabine u onoj svojoj lepršavoj haljinici i zagledala se u šumu – prišao joj je s leđa i pomirisao joj kosu. Poškakljala ga je po licu. Na trenutak se pokolebao, ali onda se sjetio da su pred njim još sati vožnje i da mu treba adrenalina. Slomio joj je vrat jednim, uvježbanim pokretom. Sve se dogodilo u sekundi, bez otpora, bez glasa. Nije stigla niti osjetiti opasnost.

ONA
TPMS je pokazivao da je zadnja desna guma prazna. Usporila je i spazila odmorište. Zaustavila se i ostavila uključena svjetla. Nije ni pomišljala da sama pokuša promijeniti gumu. Signala nije bilo i mobitel joj je bio beskoristan. Nije joj preostalo drugo nego izači u ljepljivu noć, izvaditi euro trokut, staviti ga uz cestu i nadati se da će ga netko ubrzo primijetiti. Nakon toga je zapalila cigaretu, potegnula vodu iz plastične boce i približila se prvim stablima šume. Stajala je tako i pušila kad je čula zvuk koji je probadao tišinu.

ON
Dobro se sjeća, koža joj je bila bijela i meka, malo vlažna. Uhvatio je ispod pazuha i odvukao u šumu. Nije bilo daleko i kamion ga je zaklanjao od pogleda s ceste. Nije se žurio, gledao je kako joj se sandale izuvaju, jedna pa druga. Ruke su joj visjele uz tijelo i glava joj je bila zabačena, a duga kosa vukla se po tlu. Uživao je u svakom trenutku, koji se trudio upamtiti i koji će, po potrebi, vraćati u mislima kad mu bude trebao za podizanje adrenalina na dugim vožnjama To ga je držalo budnim.
Dovukao je do prvog većeg grma i položio na zemlju. Pogledao ju još jednom. Zapravo mu se i nije sviđala. I bolje, mogao bi zažaliti, a to mu nije trebalo. Trebala mu je energija ubijanja i upravo je dobio ono najbolje od nje. Zadovoljan, nastavio je put, a nju su našli tek peti dan sa psima.

ONA
Zvuk se približavao. Čuo se kao veći kamion, a onda je ugledala i svjetla. Stala je uz rub ceste i mahnula. Kamion je skrenuo i zaustavio se, a vozač je izašao i krenuo prema njoj, osvijetljen svjetlima Suzukija: ni previsok, ni prenizak, opuštenih, jakih ruku. Stao je na korak ispred nje. Gledao je – nije treptala – i pružio joj je dlan, velik i oznojen. Nije joj smetalo i to je uznemirilo.
Zagledala se u njegovu neobrijanu bradu, spustila pogled na Adamovu jabučicu, a onda ga naglo podignula i susrela se s njegovim. Skrenula je pogled prema šumi, pa ga polako vratila, nakon što je ponovno uspostavila kontrolu nad sobom.
Gledao joj je usta dok je izgovarala svoje ime, a onda je ona gledala njegova i slušala njegov glas koji se uspinjao opuštenim glasnicama. Nije uopće čula što joj govori, samo je slušala dah u pozadini svake riječi. U trenutku kad je prestao govoriti, učinilo joj se da je postavio pitanje. Umjesto da odgovori, samo se smješkala, gledala oblik njegove glave i mislila kako je Aomame imala pravo. Bitan je oblik glave.

ON
Kad je vidio ženu na odmorištu, istom onom odmorištu, nije mogao vjerovati. Stara, dobra sjećanja prizvala su sreću.
Dok joj se približavao, zamišljao je kako joj prstima lomi kralješke, jednog po jednog, dok ona zapomaže.
„Dobra večer.“
„Dobra večer.“
Primaknuo se korak bliže, ali ona se nije odmaknula. Samo je stajala i gledala ga. Osjetio je njezin dah na vratu i digao mu se istog trena. Pomisao na lako dostupnu smrt i navalu energije uzbudila ga je kao porno časopis dok je bio klinac.
„Guma ili nešto drugo?“ pitao je.
„Guma.“
Okrenula mu je leđa i tražila francuski ključ u prtljažniku. Stao je iza nje i povukao je k sebi. Držao je jednom rukom oko struka, dok je drugom sklonio kosu s vrata i poljubio je.
„Prvo posao, onda pleasure“, rekla je, istežući vrat i podižući glavu u stranu. U tom trenutku pristao bi na sve što bi od njega tražila, čak i da se odrekne lake i sigurne smrti na pustom odmorištu.

ONA
„Cijeli život čekam muškarca koji će me prvo poljubiti u vrat. Da mi je netko rekao da u ga sresti usred noći, u ovoj vukojebini, rekla bih da nije normalan“, mislila je dok je gledala njegova ruke i zamišljala ih posvuda na sebi.
On je odvrtao gumu, istovremeno jak i bespomoćan u tom položaju i ona je znala što mora učiniti bez odgađanja.

ON
Meljem bez veze – mislio je između rečenica kojima joj je govorio koliko je opasno da žena putuje sama noću i da se zaustavlja na pustom putu, gdje noć ima opakije značenje, i da razgovara s nepoznatim muškarcem, i da se izlaže ovakvoj pogibelji jer svašta se događa na mjestima gdje nema nikoga, pogotovo lijepim ženama.
„Je li ovo prijetnja ili kompliment?“ pitala je.
„Kako dati kompliment ženi koja izgleda kao milijun dolara?“
Nasmijala se: „Dakle, prijetnja.“.
Šutio je i gledao njezino golo rame. Razmišljao je da je zgrabi i odvede u šumu na mjesto gdje nema nikoga i gdje ih nitko neće pronaći. Želja je bila veća od smrti.

ONA
Ne treba mi sve ovo što počinje pogledom, a onda se gradi i komplicira, slaže i rastače, ruši i nestaje. Previše zanosa donosi previše patnje, iako, patnje je uvijek previše. Mislila je to i svjesno se odricala onog što bi je moglo usrećiti jer je znala da slijedi očaj.

ON
Ovako nešto ne sreće se dvaput, ovo je veće i od smrti same, izuzetak vrijedan odustajanja, netko kome se ne usuđujem nadati, netko zbog koga sam spreman postati netko drugi. Kolika je vjerojatnost da se sretne, baš na ovome mjestu, dvoje ljudi koji se ne poznaju, ali znaju sve što trebaju znati jedno o drugome?
Slabost je bila jača od potrebe za ubijanjem – ustao je i pružio joj francuski ključ bez riječi.

ONA
Uzela ga je. Čvrsto ga je uhvatila i stisnula. Ležao je velik, težak i oznojen u njezinoj ruci.
On se sagnuo kako bi spustio dizalicu. Čekala je da završi, priželjkivala da potraje što duže, a onda, u posljednjem trenutku, prije nego je ustao, iz sve snage zamahnula francuzom i pogodila ga u potiljak.

ON
Ispružio se kraj nje na leđa, baš kao da čeka da ga zajaši u najboljem seksu ikad. Njezine noge bile su najbolji posljednji pogled koji je mogao zamisliti.

ONA
Smrt je moj najbolji ljubavnik, nikad me ne iznevjeri – prošlo joj je kroz glavu dok je ulazila u Suzuki, a Beth Hart je pjevala:
„I don’t know why you came along
At such a perfect time
But if I let you hang around
I’m bound to lose my mind.
‘Cause your hands may be strong.
But the feelings are all wrong
Your heart is as black as night“

Advertisements

Oddajte komentar

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

Komentirate prijavljeni s svojim WordPress.com računom. Odjava / Spremeni )

Twitter picture

Komentirate prijavljeni s svojim Twitter računom. Odjava / Spremeni )

Facebook photo

Komentirate prijavljeni s svojim Facebook računom. Odjava / Spremeni )

Google+ photo

Komentirate prijavljeni s svojim Google+ računom. Odjava / Spremeni )

Connecting to %s