Silvija Hinzmann

Bilo je već kasno jesensko poslijepodne kad je Joe Prohaska svoj stari kabriolet zaustavio pred kapijom, ugasio motor i izašao. Iako ga je navigacija dovela, nije bio siguran radi li se zaista o kući u kojoj je sa svojim roditeljima proveo nekoliko dana kod obitelji očevog prijatelja u ovom gradiću u Slavoniji. Ali adresa Novakova 17 je bila točna, znao ju je još napamet. Jednokatnica otrcane fasade i prozorima na kojima su rolete kako se mu činilo već godinama bile spuštene, stajala je iza visokih crnih čempresa u žbunjem zaraslom drovištu.
Prohaska nije bio sentimentalan. Odavno je prestao razmišljati o razlozima zbog kojih je njegov otac krajem šezdesetih godina otišao u Njemačku. Tamo je započeo novi život i kad se kasnije oženio Njemicom, a što su mu neki iz obitelji zamjerili, dolazio je s njom i sinom Josefom na more u Istru i rodni kraj. Tijekom godina Jozefova su sjećanja na ovaj provincijalni gradić tonula u magli zaborava. Ali kad je prije dva dana zbog srmtnog slučaja u obitelji stigao ovamo, odlučio je ipak potražiti kuću u Novakovoj ulici koja se nalazila na periferiji. Stajao je na pločniku i razmišljao ima li smisla zakucati na vrata. Kuća je nenastanjena, to mu je je bilo jasno. Izvukao je mobitel iz džepa traperica, napravio nekoliko fotografija i pošao prema autu.
“A šta vi tu imate slikati? Ovo je privatna kuća”, povikne čovjek koji se odnekud pojvio u dvorištu iza ugla kuće i prišao kapiji od zahrđalog kovanog željeza. Imao je možda sedamdeset godina, lice mu je bilo blijedo i neobrijano, a rijetka sijeda kosa padala mu preko ovratnika košulje.
Prohaska se nasmiješi.
“O pardon, htio sam samo na brzinu, za uspomenu… Tu su nekad stanovali prijatelji mojih roditelja. Slučajno sam u gradu, pa sam stao da …”
Promatrajući Prohasku kroz debela stakla naočala, čovjek se nasmiješio.
“A, tako, kažete samo za uspomenu? Onda dobro. Znate, ima kod nas svakakvog svijeta. Nikad se ne zna, s kim čovjek ima posla. Nedavno sam tu zatekao neke balavce koji su iza kuće pušili travu i pili pivo. Ja sam protiv droga i kriminala. Kako ste rekli da su se zvali ti ljudi i kada je to bilo?”
“Negdje krajem sedamdesetih, bilo mi je devet ili deset godina”, odvrati Prohaska bez da odgovori na prvi dio pitanja. Nešto u pogledu starca potaknulo ga da bude oprezan. To mu je bila stara navika.
“Zaista, davno”. Starac priđe još bliže kapiji. “Dozvolite da se prestavim: Albert Kovačić, nastavnik engleskog jezika u mirovini.”
“Ja sam Jozef Prohaska, ali me zovu Joe.”
“Dobro, Joe, jeste li za kavu? Ja stanujem odmah tu preko.” Albert mahne rukom prema kući u susjednom dvorištu koja se skrivala ispod jednog ogromnog hrasta.
“Hvala, moram dalje, ne bih htio smetati.”
“Ma, ne smetate.” Albert odmota hrđavi lanac, otvori škripeću kapiju, pruži Prohaski ruku i povuče ga za sobom. “Evo, vidite kako kod nas sve propada. Kad se sjetim kako je prije bilo, sve uređeno, čisto. Al’ to su bila druga vremena. Sad sve odlazi k vragu. ObiteljMarković, Olga i Vladimir, bili su zadnji vlasnici. Dobro smo se slagali, stvarno, nikad im nije bilo teško da drugima pomognu. Odselili su se u Ameriku početkom devedesetih, odmah po početku rata. Šta da kažem? To vam je ta prokleta politika. Njihova kći Slavica je otišla snjima. Ali takav je život, gubimo uvijek ono najdraže. Kuća je godinama bila prazna, sad je skoro ruševina. Prije nekoliko godina došao je neki mangup, navodno odvjetnik iz Zagreba, pa se raspitivao za vlasnike, htio kuću navodno kupiti ili prodati, al’ sam mu nisam vjerovao ni rječi, potjerao sam ga i poslao u znate već kud, da ne budem prost. Kako ste rekli da je bilo ime?”
“Prohaska, Joe Prohaska.”
“Da, znam, mislim oni prijatelji vaših roditelja.”
“Zvali su se Horvat.”
Došli su do visoke živice u kojoj se nalazio uski prolaz u Albertovo dvorište.
“Horvat, Horvat?”, ponovi je Albert. “Tu ih ima jako puno, a bilo je to vjerojatno prije nego što su se moji ovamo doselili.”
“Nije toliko važno”, promrmlja Prohaska mrzovolno jer mu je tek sad uspjelo izvući ruku iz Albertove šake. Stari nije primijetio da ga vodi kao da je malo dijete.
Popeli su se na terasu iza Albertove kuće.
“Sjednite, idem po kavu.” Dalje nešto mrmljajući u bradu Albert nestane u kući.
Prohaska se spusti na tvrdu, moljcima izgriženu fotelju, izvadi iz džepa paketić cigareta, zapali jednu razmišljajući zašto je uopće pristao na tu blesavu kavu i da li bi bilo bolje da prenoći u hotelu ili da vozi dalje. S jedne strane nije imao volje gubiti još više vremena, a s druge strane mu se nije dalo provesti najmanje pet sati za volanom jer ga kod kuće nitko ne čeka.
Nakon nekoliko minuta Albert se vrati, stavi dve šalice s kavom, šećer i pepeljaru na stol na kojem je ležala razbacana hrpa starih novina i časopisa, gurne papire na stranu i sjedne na klimavu stolicu.
“Vi tu stanujete sami?”, upita Prohaska tek tako da nešto kaže.
“Da, da, sam. Ponekad mi dođe jedna žena pospremiti, sve drugo mogu sam. A čime se vi inače bavite?”
Prohaska se nasmješi. Opet to pitanje, na koje je nerado odgovarao. Do prije tri godine bio je glavni komisar krim- policije u Stuttgartu sa više od dva desetljeća staža. Kad mu je jedan muškarac kojeg su trebali uhiti jer se zatvorio u stan bivše žene, kojoj je uspjelo pobjeći van, i prijetio da će ubiti njihovu malu kćer, pa onda sebe. Nije im uspjelo nagovoriti ga na malu pusti i da se preda. Provalili su vrata, upali u stan i došlo je do pucnjave. Čovjek je jednog kolegu pogodcem u prsa na mjestu ubio, Prohaska je povredio otmičara hitcem u ruku, a mala otrčala Prohaski u naručje. Čovjek je još u padu pucao i Prohaski razmrskao potkoljenicu. Drugi kolege su čovjeka svezali, a Prohaska je završio u bolnici. Nakon operacije proveo je nekoliko tjedana na rehabilitaciji, onda napustio posao i postao rani umirovljenik. Da nesreća bude veća, njegova supruga je naglo urmla. Joe Prohaska se preselio u Istru, kupio staru kamenu kuću u Kloštaru, selu iznad Limskog kanala, i obnovio je. U Rovinju je živio njegov prijatelj iz djetinjstva, Ivo Horvat, sin očevog prijatelja iz Slavonije. Ivo se rodio u Istri, bio je oženjen, a od svekrva je naslijedio prodavaonicu fotoaparata i opreme. Joe Prohaska je u međuvremenu bio njegov poslovni partner.
“Radim kao fotograf”, odgovorio je kratko.
“A, razumijem, onda ste zato slikali tu kuću. Prvo sam bio pomislio da ste neki agent za prodaju nekretnina. Gdje ste rekli da živite?”
“U blizini Rovinja.”
“Lijepo, lijepo, ali Rovinj je prilično skupo mjesto?”
“Da, imate pravo.” Prohaska ugasi cigaretu i krišom pogleda na sat. “Hvala na kavi, ali sad moram stvarno na put.”
Ustali su i rukovali se. Prohaska siđe s terase, prođe kroz živicu i već je bio skoro na ulici, kad je čuo neku galamu i viku koja je dolazila iz Albertove kuće. Bez razmišljanja on se okrene i potrči natrag. Vika je prestala u trenutku kad se vratio na terasu. Uđe oprezno u kuću, prođe kuhinju i zaviri u hodnik. Vrata dnevnog boravka bila su otvorena, soba je bila u polumraku, ali Alberta nije bilo.
“Alberte, gdje ste? Halo, je li sve u redu?”, vikne Peohaska.
Ali mu nitko ne odgovori.
Iza vrata sobe na kraju hodnika čuo se tihi plač. Prohaska odgurne vrata nogom. Na ormariću pokraj staromodnog bračnog kreveta svjetlila je zućkasta svjetiljka. Na krevetu pretrpanom jastucima, pokrivačima i odjećom ležao je rasklopljen kofer. Na rubu kreveta sjedila je postarija žena. Drhtala je cijelim tijelom, zurila u prazno, a veliki kuhinjski nož držala u desnoj ruci. Albert je raširenih ruku ležao pred njom, između kreveta i zida. Tamne mrlje krvi na njegovoj košulji postajale su sve veće.
Prohaska uže u sobu, čučne uz Alberta i opipa mu bilo na vratu, alo ono se nije osjetilo.
Žena se trgne, pogleda Prohasku i polegne nož na krevet.
“Nema mu spasa, gotov je”, rekla je hrapavim glasom.
“A tko ste vi?”, upita Prohaska uspravi se.
“Ja nisam nitko i ništa! Ali sad mogu ići kud god mi je volja. Moram još brzo spakovati kofer. Baš sam to htjela, ali Albert se vratio i počeo galamiti i htio me udariti. Sad je konačno mir i tišina. Budite dobar, pozovite mi taksi. Idem kratko u kupaonu umiti se i oprati ruke. Toliko krvi svuda.”
U šoku je, pomisli Prohaska.
“Naravno, odmah ću nazvati. Recite mi kako se zovete.”
“Pa Albert vam je rekao.”
“Vi ste ta koja mu ponekad čisti kuću?”
“Da, da, samo što ne dolazim nego odlazim, i to zauvijek. Ja tu čistim odkako se ono desilo.”
“Ono desilo? Ne razumijem.”
“Nije važno. Zovite mi taksi, odmah!”
“Vi ste Slavica Marković.”
Žena se nasmješi. “Upravo ta.”
“Ali Albert je rekao da ste otišla u Ameriku.”
“Pa vidite da nisam. On mi nije dao da odem. Držao me kao u zatvoru, kao svoju robinju. Bio je nasilan. Nitko nije imao pojma da sam tu. Vi ste prvi nakon ne znam ni sama koliko godina kome je dozvolio da uopće uđe u njegovo dvorište. Čak vam je i kavu ponudio. Ne znam što je od vas htio. Ali vi ste me spasili. Zato sam počela pakovati.”
“Zašto ga niste ranije napustili? Mogla ste tražiti pomoć kod susjeda, pozvati policiju?”
Slavica skoči na noge. U ruci joj je bio nož.
“To su moje moje privatne stvari. Nazovite taksi i idite!”
“U redu, u redu. No, problem je taj da ste Alberta ubili. Zato ne možete nikuda, moram pozvati policiju.”
“Prvo taksi. Kad odem, zovite koga hoćete.” Zamahnula je nožem, ali se Prohaska izmakne, zgrabi je za ruku, zavrne iza leđa, a nož padne na pod.
“Sad je dosta, smirite se!” Projaska je posjedne na krevet, držeći je jednom rukom, dok je drugom pokušao izvući mobitel iz džepa. Ali Slavica se sagne i ugrize Prohasku za dlan, tako da je na trenutak ipak pustio. Ona se brzo okrene na drugu stranu kreveta i pobjegne van. Prohaska skoči za njom, ali je žena nestala kao da ju je progutala crna zemlja.
Prohaska stane na terasi, zapali ljutito cigaretu i nazove policiju.
Kad je nakon desetak minuta stigao policijski auto s dvojicom mladih policajaca, trebalo mu je skoro pola sata da im objasni situaciju. Upisali su njegove podatke, pozvali kolege kriminalističkog odjeljenja i tehičare za osiguranje dokaza, pa kad su ovi stigli, pretresli su Albertovu kuću i staru šupu u dvorištu. Prohaska je inspektoru rekao da je prije i sam radio kod policije, ali čovjeka to nije zanimalo. Odvratio mu da je bolje da se ne miješa u njegov posao. Prohaska mu ipak predloži da se treba pretresti i susjedna kuća.
“Tamo je Slavica Marković prije stanovala.”
“To sam tako i tako upravo htio narediti”, odgovori policajac nevoljko.
Morali su razvaliti ulazna vrata. Pretražili su sve prostorije. Nisu imali dovoljno ljudi i ni rasvjete jer struje naravno nije bilo. Spustila se noć. Na ulici se skupilo mnoštvo znatiželjnih susjeda, došla je i jedna TV-ekipa.
Slavicu su našli u podrumu prerezanih žila na podlakticama. Prerezala ih je krhotinom vinske boce. Ležala je između dvije škrinje u kojima su kasnije pronašli skeletirana tijela njezinih roditelja.
Prohaska je ostatak noći proveo u hotelu “Slavonija” i slijedećeg se jutra vratio u Istru.
Dva dana kasnije nazvao ga je Giovanni Rossi, inspektor kriminalističkog odjeljenja policijske postaje Rovinj. Znali su se otkako je Prohaska tu živio, sprijateljili se.
Našli su se u jednom kafiću na rivi.
“Eto, stvar u Slavoniji je rješena. Telefonirao sam sa tamošnjim kolegom. Kaže da je Albert Kovačić bio svjedok, a eventualno i pomoćnik kod ubojstva bračnog para Marković. U koferu u spavačoj sobi našli su dnevnik koji je Slavica pisala kao djevojka. Tamo ima zapisa koji dokazuju da je ona svoje roditelje otrovala jer su je htjeli povesti u inozemstvo i protiv njene volje smjestiti u bolnicu za duševne bolesnike. Zato je nagovorila Alberta da joj nabavi dve velike škrinje, navodno za knjige koje je htjela ponijeti u Ameriku.”
“Za knjige?”
“Da, knjige. Eto vidite, Joe, ja ne čitam ništa osim ono što moram.”
“Možda je Albert bio isto duševno poremećen. Meni se bar nekako pričinilo. Ali tako živjeti i tako umrijeti zaista je žalosno.”
“Da, da, oni su bili okovani jedan uz drugog. A vi ste se našli u krivo vrijeme na krivom mjestu.”
“Da, ali kao uvijek samo igrom slučaja.”